03 – Људи

Potom reèe Bog: da naèinimo èovjeka po svojemu oblièju, kao što smo mi, koji æe biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se mièu po zemlji. I stvori Bog èovjeka po oblièju svojemu, po oblièju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog, i reèe im Bog: raðajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se mièe po zemlji. I još reèe Bog: evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to æe vam biti za hranu. A svjemu zvjerinju zemaljskom i svjema pticama nebeskim i svjemu što se mièe na zemlji i u èem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako.

A stvori Gospod Bog èovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta èovjek duša živa.

I reèe Gospod Bog: nije dobro da je èovjek sam; da mu naèinim druga prema njemu.

A Adam reèe: sada eto kost od mojih kosti, i tijelo od mojega tijela. Neka joj bude ime èovjeèica, jer je uzeta od èovjeka. Zato æe ostaviti èovjek oca svojega i mater svoju, i prilijepiæe se k ženi svojoj, i biæe dvoje jedno tijelo. A bjehu oboje goli, Adam i žena mu, i ne bješe ih sramota.

Sa znojem lica svojega ješæeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah æeš se vratiti.

Ovo je pleme Adamovo. Kad Bog stvori èovjeka, po oblièju svojemu stvori ga. Muško i žensko stvori ih, i blagoslovi ih, i nazva ih èovjek, kad biše stvoreni.

A Gospod reèe: neæe se duh moj dovijeka preti s ljudima, jer su tijelo; neka im još sto i dvadeset godina.

I Gospod videæi da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle, Pokaja se Gospod što je stvorio èovjeka na zemlji, i bi mu žao u srcu.

A zemlja se pokvari pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja. I pogleda Bog na zemlju, a ona bješe pokvarena; jer svako tijelo pokvari put svoj na zemlji.

I Gospod omirisa miris ugodni, i reèe u srcu svojem: neæu više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca èovjeèijega zla od malena; niti æu više ubijati svega što živi, kao što uèinih.

Jer je duša tijelu u krvi; a ja sam vam je odredio za oltar da se èiste duše vaše; jer je krv što dušu oèišæa.

Gospod ubija, i oživljuje; spušta u grob, i izvlaèi.

Ali Gospod reèe Samuilu: ne gledaj na lice njegovo ni na visinu rasta njegova, jer sam ga odbacio; jer ne gledam na što èovjek gleda: èovjek gleda što je na oèima, a Gospod gleda na srce.

I reèe: go sam izašao iz utrobe matere svoje, go æu se i vratiti onamo. Gospod dade, Gospod uze, da je blagosloveno ime Gospodnje.

Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anðela svojih nalazi nedostataka; Akamoli u onijeh koji stoje u kuæama zemljanijem, kojima je temelj na prahu i satiru se brže nego moljac.

Jer smo mi juèerašnji, i ne znamo ništa, jer su naši dani na zemlji sjen.

Tvoje su me ruke stvorile i naèinile, i ti me otsvuda potireš. Opomeni se da si me kao od kala naèinio, i opet æeš me u prah obratiti. Nijesi li me kao mlijeko slio i kao sir usirio me? Navukao si na me kožu i meso, i kostima i žilama spleo si me. Životom i milošæu darivao si me; i staranje tvoje èuvalo je duh moj.

Kojemu je u ruci duša svega živoga i duh svakoga tijela èovjeèijega.

Èovjek roðen od žene kratka je vijeka i pun nemira. Kao cvijet nièe, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje.

Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu meðu, preko koje ne može prijeæi.

Akamoli gadni i smrdljivi èovjek, koji pije nepravdu kao vodu?

Jer godine izbrojene navršuju se, i polazim putem odakle se neæu vratiti.

Akamoli èovjek, crv, i sin èovjeèji, moljac.

Dok je duša moja u meni, i duh Božji u nozdrvama mojim, Neæe usne moje govoriti bezakonja, niti æe jezik moj izricati prijevare.

Duh Božji stvorio me je, i dah svemoguæega dao mi je život.

Šta je èovjek, te ga se opominješ, ili sin èovjeèji, te ga polaziš?

Uèinio si ga malo manjega od anðela, slavom i èašæu vjenèao si ga; Postavio si ga gospodarom nad djelima ruku svojih, sve si metnuo pod noge njegove, Ovce i volove sve, i divlje zvjerinje, Ptice nebeske i ribe morske, što god ide morskim putovima.

Reèe bezumnik u srcu svojem: nema Boga; nevaljali su, gadna su djela njihova; nema nikoga dobro da tvori. Gospod pogleda s neba na sinove èovjeèije, da vidi ima li koji razuman, traži li koji Boga. Svi su zašli, svi se pokvarili, nema nikoga dobro da tvori, nema nijednoga.

Gospodnja je zemlja i što je god u njoj, vasiljena i sve što živi na njoj. Jer je on na morima osnova, i posred rijeka utvrdi je.

S neba gleda Gospod, vidi sve sinove ljudske; S prijestola, na kome sjedi, pogleda na sve koji žive na zemlji. On je stvorio sva srca njihova, on i zna sva djela njihova.

Kaži mi, Gospode, kraj moj, i dokle æe trajati dani moji? da znam kako sam ništa. Evo s pedi dao si mi dane, i vijek je moj kao ništa pred tobom. Baš je ništa svaki èovjek živ.

Ako æeš karati èovjeka za prijestupe, rastoèiæe se kao od moljaca krasota njegova. Baš je ništa svaki èovjek.

Gle, u bezakonju rodih se, i u grijehu zatrudnje mati moja mnom.

Žrtva je Bogu duh skrušen, srca skrušena i poništena ne odbacuješ, Bože.

Reèe bezumnik u srcu svojemu: nema Boga; pronevaljališe se i zagrdješe u bezakonju, nema nikoga dobro da tvori. Bog s neba pogleda na sinove èovjeèije da vidi ima li koji razuman, i traži li koji Boga. Svi zastraniše, svi se pokvariše, nema nikoga dobro da tvori, nema ni jednoga.

Opominjaše se da su tijelo, vjetar, koji prolazi i ne vraæa se.

Opomeni se kakav je vijek moj, kako si ni na što stvorio sve sinove Adamove? Koji je èovjek živio i nije smrti vidio, i izbavio dušu svoju iz ruku paklenijeh?

Dana godina naših svega ima do sedamdeset godina, a u jaèega do osamdeset godina: i sam je cvijet njihov muka i nevolja; jer teku brzo, i mi odlijeæemo.

Nauèi nas tako brojiti dane naše, da bismo stekli srce mudro.

Dani su moji kao sjen, koji prolazi, i ja kao trava osuših se. A ti, Gospode, ostaješ dovijeka, i spomen tvoj od koljena do koljena.

Jer zna graðu našu, opominje se da smo prah. Dani su èovjeèiji kao trava; kao cvijet u polju, tako cvjeta. Dune vjetar na nj, i nestane ga, niti æe ga više poznati mjesto njegovo.

Odvratiš lice svoje, žaloste se; uzmeš im duh, ginu, i u prah svoj povraæaju se.

Nebo je nebo Gospodnje, a zemlju je dao sinovima èovjeèijim. Neæe te mrtvi hvaliti, Gospode, niti oni koji siðu onamo gdje se muèi.

Gospode! ti me kušaš i znaš. Ti znaš kad sjedem i kad ustanem; ti znaš pomisli moje izdaleka; Kad hodim i kad se odmaram, ti si oko mene, i sve putove moje vidiš. Još nema rijeèi na jeziku mom, a ti, Gospode, gle, veæ sve znaš.

Jer si ti stvorio što je u meni, sastavio si me u utrobi matere moje. Hvalim te, što sam divno sazdan. Divna su djela tvoja, i duša moja to zna dobro. Nijedna se kost moja nije sakrila od tebe, ako i jesam sazdan tajno, otkan u dubini zemaljskoj. Zametak moj vidješe oèi tvoje, u knjizi je tvojoj sve to zapisano, i dani zabilježeni, kad ih još nije bilo nijednoga. Kako su mi nedokuèljive pomisli tvoje, Bože! Kako im je velik broj! Da ih brojim, više ih je nego pijeska. Kad se probudim, još sam s tobom.

Èovjek je kao ništa; dani su njegovi kao sjen, koji prolazi.

Ne uzdajte se u knezove, u sina èovjeèijega, u kojega nema pomoæi. Iziðe iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove.

Mrski su Gospodu koji su opaka srca; a mili su mu koji su bezazleni na svom putu.

Srce je carevo u ruci Gospodu kao potoci vodeni; kuda god hoæe, savija ga. Svaki se put èovjeku èini prav, ali Gospod ispituje srca.

Bogat i siromah sretaju se; obojicu je Gospod stvorio.

Kao što je izašao iz utrobe matere svoje nag, tako opet odlazi kako je došao; i ništa ne uzima od truda svojega da ponese u ruci svojoj.

Bolje je ime nego dobro ulje, i dan smrtni nego dan u koji se ko rodi.

Doista nema èovjeka pravedna na zemlji koji tvori dobro i ne griješi.

Èovjek nije vlastan nad duhom da bi ustavio duh, niti ima vlasti nad danom smrtnijem, niti ima obrane u toj borbi; ni bezbožnost ne izbavlja onoga u koga je.

A to je najgore od svega što biva pod suncem što svjema jednako biva, te je i srce ljudsko puno zla, i ludost im je u srcu dok su živi, a potom umiru.

Kako ne znaš koji je put vjetru ni kako postaju kosti u utrobi trudne žene, tako ne znaš djela Božijega i kako tvori sve.

Glas govori: vièi. I reèe: šta da vièem? Da je svako tijelo trava i sve dobro njegovo kao cvijet poljski. Suši se trava, cvijet opada kad duh Gospodnji dune na nj; doista je narod trava.

Ovako govori Bog Gospod, koji je stvorio nebesa i razapeo ih, koji je rasprostro zemlju i što ona raða, koji daje disanje narodu što je na njoj i duh onima što hode po njoj:

Ovako govori Gospod, izbavitelj tvoj, koji te je sazdao od utrobe materine: ja Gospod naèinih sve: razapeh nebo sam, rasprostrijeh zemlju sam sobom;

Ja, ja sam utješitelj vaš; ko si ti da se bojiš èovjeka smrtnoga i sina èovjeèijega, koji je kao trava?

Svi mi kao ovce zaðosmo, svaki nas se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na nj bezakonje svijeh nas.

Jer misli moje nijesu vaše misli, niti su vaši putovi moji putovi, veli Gospod; Nego koliko su nebesa više od zemlje, toliko su putovi moji viši od vaših putova, i misli moje od vaših misli.

Ali svi bijasmo kao neèisto što, i sva naša pravda kao neèista haljina; zato opadosmo svi kao list, i bezakonja naša kao vjetar odnesoše nas. Nikoga ne bi da priziva ime tvoje, da ustane da se tebe drži, jer si sakrio lice svoje od nas i rastopio si nas bezakonjem našim. Ali sada, Gospode, ti si naš otac; mi smo kao, a ti si naš lonèar, i svi smo djelo ruku tvojih.

Prije nego te sazdah u utrobi, znah te; i prije nego izide iz utrobe, posvetih te; za proroka narodima postavih te.

A vi još gore èinite nego oci vaši, jer eto idete svaki po misli srca svojega zloga ne slušajuæi mene.

Ovako veli Gospod: da je proklet èovjek koji se uzda u èovjeka i koji stavlja tijelo sebi za mišicu, a od Gospoda otstupa srce njegovo.

Srce je prijevarno više svega i opako; ko æe ga poznati? Ja Gospod ispitujem srca i iskušavam bubrege, da bih dao svakome prema putovima njegovijem i po plodu djela njegovijeh.

Gle, sve su duše moje, kako duša oèina tako i duša sinovlja moja je, koja duša zgriješi ona æe poginuti.

I daæu vam novo srce, i nov æu duh metnuti u vas, i izvadiæu kameno srce iz tijela vašega, i daæu vam srce mesno.

Ovako govori Gospod Gospod ovijem kostima: gle, ja æu metnuti u vas duh, i oživjeæete. I metnuæu na vas žile, i obložiæu vas mesom, i navuæi æu na vas kožu, i metnuæu u vas duh, i oživjeæete, i poznaæete da sam ja Gospod.

A gledajuæi ljude sažali mu se, jer bijahu smeteni i rasijani kao ovce bez pastira.

A vama je i kosa na glavi sva izbrojena. Ne bojte se dakle; vi ste bolji od mnogo vrabaca.

Dobar èovjek iz dobre klijeti iznosi dobro; a zao èovjek iz zle klijeti iznosi zlo.

A što izlazi iz usta od srca izlazi, i ono pogani èovjeka. Jer od srca izlaze zle misli, ubistva, preljube, kurvarstva, kraðe, lažna svjedoèanstva, hule na Boga.

A Isus reèe: ostavite djecu i ne zabranjujte im dolaziti k meni; jer je takovijeh carstvo nebesko.

Stražite i molite se Bogu da ne padnete u napast; jer je duh srèan, ali je tijelo slabo.

Jer iznutra iz srca ljudskoga izlaze misli zle, preljube, kurvarstva, ubistva, Kraðe, lakomstva, pakosti, zloæe, lukavstvo, sramote, zlo oko, huljenje na Boga, ponos, bezumlje. Sva ova zla iznutra izlaze, i pogane èovjeka.

A u poèetku stvorenja muža i ženu stvorio ih je Bog. Zato ostavi èovjek oca svojega i mater i prilijepi se k ženi svojoj, I budu dvoje jedno tijelo. Tako nijesu više dvoje nego jedno tijelo. A što je Bog sastavio èovjek da ne rastavlja.

A Isus reèe mu: što me zoveš blagijem? niko nije blag osim jednoga Boga.

Dobar èovjek iz dobre klijeti srca svojega iznosi dobro, a zao èovjek iz zle klijeti srca svojega iznosi zlo, jer usta njegova govore od suviška srca.

A u vas je i kosa na glavi izbrojena. Ne bojte se dakle; vi ste bolji od mnogo vrabaca.

A koji ga primiše dade im vlast da budu sinovi Božiji, koji vjeruju u ime njegovo, Koji se ne rodiše od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga.

Ali Isus ne povjeravaše im sebe; jer ih sve znadijaše, I ne trebaše mu da ko svjedoèi za èovjeka; jer sam znadijaše šta bješe u èovjeku.

Odgovori Isus i reèe mu: zaista, zaista ti kažem: ako se ko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Božijega. Reèe Nikodim njemu: kako se može èovjek roditi kad je star? eda li može po drugi put uæi u utrobu matere svoje i roditi se? Odgovori Isus: zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može uæi u carstvo Božije. Što je roðeno od tijela, tijelo je; a što je roðeno od Duha, duh je. Ne èudi se što ti rekoh: valja vam se nanovo roditi.

Jer Bogu tako omilje svijet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vjeèni.

A sud je ovaj što vidjelo doðe na svijet, i ljudima omilje veæma tama negoli vidjelo; jer njihova djela bijahu zla.

I reèe im: vi ste od nižijeh, ja sam od višijeh; vi ste od ovoga svijeta, ja nijesam od ovoga svijeta. Tako vam kazah da æete pomrijeti u grijesima svojima; jer ako ne uzvjerujete da sam ja, pomrijeæete u grijesima svojima.

Niti prima ugaðanja od ruku èovjeèijih, kao da bi onome trebalo što koji sam daje svima život i dihanje i sve. I uèinio je da od jedne krvi sav rod èovjeèij živi po svemu licu zemaljskome, i postavio je naprijed odreðena vremena i meðe njihovoga življenja: Da traže Gospoda, ne bi li ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga nas; Jer kroz njega živimo, i mièemo se, i jesmo; kao što i neki od vašijeh pjevaèa rekoše: jer smo i rod njegov.

Jer se otkriva gnjev Božij s neba na svaku bezbožnost i nepravdu ljudi koji drže istinu u nepravdi.

Kad se graðahu mudri, poludješe, I pretvoriše slavu vjeènoga Boga u oblièje smrtnoga èovjeka i ptica i èetvoronožnijeh životinja i gadova. Zato ih predade Bog u željama njihovijeh srca u neèistotu, da se pogane tjelesa njihova meðu njima samima;

Bože saèuvaj! nego Bog neka bude istinit, a èovjek svaki laža, kao što stoji napisano: da se opravdaš u svojijem rijeèima, i da pobijediš kad ti stanu suditi.

Kao što stoji napisano: ni jednoga nema pravedna; Ni jednoga nema razumna, i ni jednoga koji traži Boga; Svi se ukloniše i zajedno nevaljali postaše: nema ga koji èini dobro, nema ni jednoga ciglog.

Jer svi sagriješiše i izgubili su slavu Božiju,

Zato kao što kroz jednoga èovjeka doðe na svijet grijeh, i kroz grijeh smrt, i tako smrt uðe u sve ljude, jer svi sagriješiše.

Ili ne znate da svi koji se krstismo u Isusa Hrista, u smrt njegovu krstismo se? Tako se s njim pogrebosmo krštenjem u smrt da kao što usta Hristos iz mrtvijeh slavom oèinom, tako i mi u novom životu da hodimo. Jer kad smo jednaki s njim jednakom smræu, biæemo i vaskrsenijem; Znajuæi ovo da se stari naš èovjek razape s njime, da bi se tijelo grješno pokvarilo, da više ne bismo služili grijehu. Jer koji umrije oprosti se od grijeha. A ako umrijesmo s Hristom, vjerujemo da æemo i življeti s njim, Znajuæi da Hristos usta iz mrtvijeh, veæ više ne umire; smrt više neæe obladati njime. Jer što umrije, grijehu umrije jedanput; a što živi, Bogu živi. Tako i vi dakle držite sebe da ste mrtvi grijehu a živi Bogu u Hristu Isusu Gospodu našemu. Da ne caruje dakle grijeh u vašemu smrtnom tijelu, da ga slušate u slastima njegovijem; Niti dajite udova svojijeh grijehu za oružje nepravde; nego dajite sebe Bogu, kao koji ste živi iz mrtvijeh, i ude svoje Bogu za oružje pravde.

Kao èovjek govorim, za slabost vašega tijela. Jer kao što dadoste ude svoje za robove neèistoti i bezakonju na bezakonje, tako sad dajite ude svoje za sluge pravdi na posveæenje.

Jer kad bijasmo u tijelu, bijahu slasti grjehovne, koje zakon raðahu u udima našima da se smrti plod donosi.

Jer znam da dobro ne živi u meni, to jest u tijelu mojemu. Jer htjeti imam u sebi, ali uèiniti dobro ne nalazim.

Ja nesreæni èovjek! Ko æe me izbaviti od tijela smrti ove?

Jer što zakonu bješe nemoguæe, jer bješe oslabljen tijelom, posla Bog sina svojega u oblièju tijela grjehovnoga, i za grijeh osudi grijeh u tijelu, Da se pravda zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po duhu; Jer koji su po tijelu tjelesno misle, a koji su po duhu duhovno misle. Jer tjelesno mudrovanje smrt je, a duhovno mudrovanje život je i mir. Jer tjelesno mudrovanje neprijateljstvo je Bogu, jer se ne pokorava zakonu Božijemu niti može. A koji su u tijelu ne mogu Bogu ugoditi. A vi nijeste u tijelu nego u duhu; jer Duh Božij u vama živi. A ako ko nema Duha Hristova, on nije njegov.

Jer ako živite po tijelu, pomrijeæete; ako li duhom poslove tjelesne morite, življeæete.

To jest, nijesu ono djeca Božija što su po tijelu djeca, nego djeca obeæanja primaju se za sjeme.

Nego se obucite u Gospoda našega Isusa Hrista; i tijelu ne ugaðajte po željama.

A tjelesni èovjek ne razumije što je od Duha Božijega; jer mu se èini ludost i ne može da razumije, jer treba duhovno da se razgleda.

Ne znate li da ste vi crkva Božija, i Duh Božij živi u vama? Ako pokvari ko crkvu Božiju, pokvariæe njega Bog: jer je crkva Božija sveta, a to ste vi.

Ili ne znate da su tjelesa vaša crkva svetoga Duha koji živi u vama, kojega imate od Boga, i nijeste svoji? Jer ste kupljeni skupo. Proslavite dakle Boga u tjelesima svojijem i u dušama svojijem, što je Božije.

Jer buduæi da kroz èovjeka bi smrt, kroz èovjeka i vaskrsenije mrtvijeh. Jer kako po Adamu svi umiru, tako æe i po Hristu svi oživljeti.

Nije svako tijelo jedno tijelo, nego je drugo tijelo èovjeèije, a drugo skotsko, a drugo riblje, a drugo ptièije.

Tako i vaskrsenije mrtvijeh: sije se za raspadljivost, a ustaje za neraspadljivost; Sije se u sramoti, a ustaje u slavi; sije se u slabosti, a ustaje u sili; Sije se tijelo tjelesno, a ustaje tijelo duhovno. Ima tijelo tjelesno, i ima tijelo duhovno. Tako je i pisano: prvi èovjek Adam postade u tjelesnom životu, a pošljednji Adam u duhu koji oživljuje. Ali duhovno tijelo nije prvo, nego tjelesno, pa onda duhovno. Prvi je èovjek od zemlje, zemljan; drugi je èovjek Gospod s neba. Kakav je zemljani taki su i zemljani; i kakav je nebeski taki su i nebeski. I kako nosimo oblièje zemljanoga tako æemo nositi i oblièje nebeskoga. A ovo govorim, braæo, da tijelo i krv ne mogu naslijediti carstva Božijega, niti raspadljivost neraspadljivosti našljeðuje.

Zato nam se ne dosaðuje; no ako se naš spoljašnji èovjek i raspada, ali se unutrašnji obnavlja svaki dan.

Jer znamo da kad se zemaljska naša kuæa tijela raskopa, imamo zgradu od Boga, kuæu nerukotvorenu, vjeènu na nebesima. Jer za tijem uzdišemo, želeæi obuæi se u svoj nebeski stan. I da se obuèeni, ne goli naðemo! Jer buduæi u ovome tijelu, uzdišemo otežali; jer neæemo da se svuèemo, nego da se preobuèemo, da život proždere smrtno.

Imajuæi dakle ovaka obeæanja, o ljubazni! da oèistimo sebe od svake poganštine tijela i duha, i da tvorimo svetinju u strahu Božijemu.

Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu.

Velim pak: po duhu hodite, i želja tjelesnijeh ne izvršujte. Jer tijelo želi protiv duha, a duh protiv tijela; a ovo se protivi jedno drugome, da ne èinite ono šta hoæete.

A koji su Hristovi, raspeše tijelo sa slastima i željama.

Jer koji sije u tijelo svoje, od tijela æe požnjeti pogibao; a koji sije u duh, od duha æe požnjeti život vjeèni.

U kojima i mi svi življesmo negda po željama tijela svojega, èineæi volju tijela i pomisli, i bijasmo roðena djeca gnjeva, kao i ostali;

Koji imaju smisao tamom pokriven, i udaljeni su od života Božijega za neznanje koje je u njima, za okamenjenje srca svojijeh;

Jer je meni život Hristos a smrt dobitak.

Jer mi smo obrezanje koji duhom Bogu služimo i hvalimo se Hristom Isusom, a ne uzdamo se u tijelo.

Jer mnogi hode, za koje vam mnogo puta govorih, a sad i plaèuæi govorim, neprijatelji krsta Hristova; Kojima je svršetak pogibao, kojima je Bog trbuh, i slava u sramu njihovu, koji zemaljski misle. Jer je naše življenje na nebesima, otkuda i spasitelja oèekujemo Gospoda svojega Isusa Hrista, Koji æe preobraziti naše poniženo tijelo da bude jednako tijelu slave njegove, po sili da može sve sebi pokoriti.

Braæo! èuvajte se da vas ko ne zarobi filozofijom i praznom prijevarom, po kazivanju èovjeèijemu, po nauci svijeta, a ne po Hristu.

Gdje nema Grka ni Jevrejina, obrezanja ni neobrezanja, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Hristos.

I cijel vaš duh i duša i tijelo da se saèuva bez krivice za dolazak Gospoda našega Isusa Hrista.

Jer ništa ne donesosmo na ovaj svijet, dakle ne možemo ništa ni odnijeti.

Jer nam Bog ne dade duha straha, nego sile i ljubavi i èistote.

Jer æe ljudi postati samoživi, srebroljupci, hvališe, ponositi, hulnici, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepravedni, neljubavni, Neprimirljivi, opadaèi, neuzdržnici, bijesni, nedobroljubivi, Izdajnici, nagli, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga, Koji imaju oblièje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli. I ovijeh se kloni.

Èistima je sve èisto; a poganima i nevjernima ništa nije èisto, nego je opoganjen njihov i um i savjest. Govore da poznaju Boga, a djelima ga se odrièu; jer su mrski i neposlušni, i ni za kakvo dobro djelo valjani.

Ali neko posvjedoèi negdje govoreæi: šta je èovjek da ga se opomeneš, ili sin èovjeèij da ga obiðeš? Umalio si ga malijem neèim od anðela, slavom i èasti vjenèao si ga, i postavio si ga nad djelima ruku svojijeh: Sve si pokorio pod noge njegove. A kad mu pokori sve, ništa ne ostavi njemu nepokoreno; ali sad još ne vidimo da mu je sve pokoreno.

Buduæi pak da djeca imaju tijelo i krv, tako i on uze dijel u tome, da smræu satre onoga koji ima državu smrti, to jest ðavola; I da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše robovi.

Jer je živa rijeè Božija, i jaka, i oštrija od svakoga maèa oštra s obje strane, i prolazi tja do rastavljanja i duše i duha, i zglavaka i mozga, i sudi mislima i pomislima srdaènijem. I nema tvari nepoznate pred njim, nego je sve golo i otkriveno pred oèima onoga kojemu govorimo.

I kao što je ljudima odreðeno jednom umrijeti, a potom sud:

Nego svakoga kuša njegova slast, koja ga vuèe i mami. Tada zatrudnjevši slast raða grijeh; a grijeh uèinjen raða smrt. Ne varajte se, ljubazna braæo moja!

Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez dobrijeh djela mrtva.

Slušajte sad vi koji govorite: danas ili sjutra poæi æemo u ovaj ili onaj grad, i sjediæemo ondje jednu godinu, i trgovaæemo i dobijaæemo. Vi koji ne znate šta æe biti sjutra. Jer šta je vaš život? On je para, koja se za malo pokaže, a potom je nestane.

Jer je svako tijelo kao trava, i svaka slava èovjeèija kao cvijet travni: osuši se trava, i cvijet njezin otpade;

Ljubazni! molim vas, kao došljake i goste, da se èuvate od tjelesnijeh želja, koje vojuju na dušu.

Ne ljubite svijeta ni što je na svijetu. Ako ko ljubi svijet, nema ljubavi oèine u njemu. Jer sve što je na svijetu, tjelesna želja, i želja oèiju, i ponos života, nije od oca, nego je od ovoga svijeta. I svijet prolazi i želja njegova; a koji tvori volju Božiju ostaje dovijeka.

Vidite kakvu nam je ljubav dao otac, da se djeca Božija nazovemo i budemo; zato svijet ne poznaje nas, jer njega ne pozna.

A jedne strahom izbavljajte i iz ognja vadite; a karajte sa strahom, mrzeæi i na haljinu opoganjenu od tijela.

Eno, ide s oblacima, i ugledaæe ga svako oko, i koji ga probodoše; i zaplakaæe za njim sva koljena zemaljska. Da, zaista.